D1: Jesi li za kahvu?

D2: Jašta, fala.

 

D1: Brinem se, brinem se kontam li.

D2: Ma, ne brini se, popij kahvu.

 

D1: Čuo sam jednom, da bi nešto bilo Umjetnost, ne smije biti ni zašta drugo nego za Umjetnost. Je li ovaj snimak što ga pravim, Umjetnost?

D2: Jašta, mašala Umjetnost!

D1: Ne služi ničemu, znači mog’o bi biti Umjetnost.

D2: Pa, jest govno, znači mog’o bi biti Umjetnost.

D1: Je li Umjetnost zato što sam ja umjetnik, pa ja to pravim…
D2: Molim te, ne seri više.

D1: Jel’ ja želim da pravim Umjetnost?
D2: Koga boli kurac za to?

D1: Jedan drugi čo’ek o kom sa čit’o, rek’o je da je Umjetnost kulturno važno značenje vješto kodirano u izražajan, čulni medijum…
zvuči dobro.
Ima li ovaj snimak neko značenje? Jel’ on kulturno važan? Jel’ čulan?

Kontam li ja?

D2: Jok! I zato zaveži!

D1: Samo radim svoj pos’o…

D2: Radi svoj pos’o i zaveži!

D1: Da bi mogao da praviš Umjetnost, moraš stvarno vjerovati da je to što radiš Umjetnost.

D2: Pij tu kahvu!

D1: U tom je problem. Nisam siguran vjerujem li. Znaš, uvijek sam htio biti…

[D2 pljusne čašu vode u lice D1]

D1: Šta bi?

D2: ODJEBI, BOLAN!

D1: Ja dobre kahve.